Srebrenička preživjela pozvala na istinu i odgovornost u UN-u

Emina Sinanović obratila se sjedištu Ujedinjenih nacija na komemorativnom događaju povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U emotivnom govoru, govorila je o gubitku oca, djeda i amidže u genocidu. Podijelila je svoje iskustvo odrastanja bez roditelja i pohvalila snagu svoje majke. Sinanović je također istakla odgovornost međunarodne zajednice, kontinuirano negiranje genocida i ključnu važnost istine.

"Kćerka sam čovjeka čiji život nisu odnijeli samo meci, već i izdaja svijeta koji je obećao zaštitu," započela je Emina Sinanović, predstavljajući se kao preživjela i majka posvećena sprečavanju patnje budućih generacija. Priznala je da se ne sjeća glasa svog oca niti njegovog zagrljaja, ali se živo sjeća rata, straha i noći provedene u Potočarima u bazi UN-a, svjedočeći haosu i osjećajući duboku prazninu. Ne znajući šta znači imati oca, nosi pitanja koja nijedno dijete ne bi trebalo postavljati.

U julu 1995. godine, njen otac, Muriz, otišao je u potragu za sigurnošću kroz šumu, putovanje sa kojeg se nikada nije vratio. Njegove posljednje riječi majci bile su: "Čuvaj djecu." Njena majka je ispunila ovo obećanje, odgajajući Eminu i njenog brata sama. Uprkos ogromnoj tuzi, usadila je nadu i dostojanstvo, a ne mržnju, efikasno spasivši dva života. Emina pripisuje majčinoj ljubavi i snazi to što ju je oblikovala u ženu kakva je danas.

Njen otac, Muriz, ubijen je 13. jula 1995. godine u skladištu u Kravici, u dobi od 32 godine. Za Eminu, Srebrenica nije samo historija, već svakodnevna stvarnost – nevidljivi zid izgrađen mržnjom. Godinama kasnije, istražitelji su pronašli samo malu kutiju cigareta pored njegovih posmrtnih ostataka u masovnoj grobnici, što je postalo njeno jedino fizičko sjećanje. Naglasila je da se uticaj genocida proteže izvan ubistava, kradući budućnosti, zagrljaje i sjećanja, ostavljajući djecu da prerano nauče tugu.

Govoreći u UN-u, 31 godinu kasnije, Sinanović je stajala kao žena koja se zalaže za one koji nikada nisu dobili priliku da odrastu. Pitala je kako objasniti da napori svijeta nisu bili dovoljni, i da je bol njene porodice, koju dijele hiljade, također teret za UN, gdje su zaštitne odluke stigle prekasno.

Više od tri decenije nakon genocida, odluke međunarodnih sudova se i dalje dovode u pitanje, a ratni zločinci se glorifikuju u njenoj zemlji. Sinanović je izjavila da negiranje genocida nije puki politički stav; to je sistematski pokušaj brisanja istine. Počinioci i oni koji glorifikuju njihove zločine ostaju slobodni i politički moćni. Upozorila je da tišina međunarodne zajednice osnažuje negatore, naglašavajući: "Negiranje genocida znači nastavak genocida."

Zahvalila je državama članicama na podršci Rezoluciji Generalne skupštine UN-a o Danu sjećanja na Srebrenicu. Za preživjele, ova rezolucija potvrđuje važnost istine, pravde i sjećanja na njihove najmilije. Međutim, upozorila je da samo sjećanje nije dovoljno; mora biti praćeno odgovornošću i djelovanjem. Rezolucija je ključan korak, ali bez djela, ne može u potpunosti pružiti sigurnost ili nadu.

Emina je istakla da ubistvo njenog oca, i smrt hiljada ljudi, predstavljaju dubok neuspjeh međunarodne zajednice u zaštiti nevinih života u UN-ovoj proglašenoj sigurnoj zoni. Nije tražila saosjećanje, već da svijet preuzme odgovornost i uči iz historije. Insistirala je na odbrani istine, poštovanju činjenica međunarodnih sudova i nikada ne dopuštanju negiranja genocida.

Srebrenica, zaključila je, služi kao globalno upozorenje protiv mržnje, laži i ravnodušnosti. Njen otac je bio voljeni čovjek sa snovima, a ne samo broj. Svako ime u Memorijalnom centru Srebrenica predstavlja ukradeni život i budućnost. Odala je počast majkama Srebrenice i Podrinja za njihovu otpornost i borbu protiv zaborava. Kroz svoj rad, Emina nastoji osigurati da se takvi užasi nikada ne ponove budućim generacijama. Sjećanje je, izjavila je, obećanje za budućnost: da će istina prevladati nad lažima, pravda nad ravnodušnošću, a čovječanstvo će uvijek biti jače od apatije.